petak, 08.02.2008.
Kada noć padne na grad
Audio preporuka : L7 - Pretend we're dead
Kišne kapi uporno su lupkale po prozorskom limu, tap...tap-tap...tap...tap-tatap. Njihovo lupkanje miješalo se sa zvukom tv-aparata koji je dopirao iz dnevne sobe stvarajući nadrealnu zvučnu pozadinu pogledu koji se pružao s kuhinjskog prozora jednog od brojnih nebodera. ˝ 50 metara iznad zemlje. ˝ Doista život na visokoj nozi. ˝ - pomisli M. Nije se nasmješio.
Nekoliko minuta kasnije već se spuštao dizalom vrteći u ruci ključeve automobila. Izašavši van pogled mu se zaustavio na panorami riječke obilaznice. Javna rasvjeta i vlaga u zraku poigravale su se s ljudskim osjetilom vida, narančasti oblak obavijao je vijugavu cestu a dalje u vis noćno je nebo poprimilo ružičasti odsjaj. Na um mu je pao ˝ Blade runner ˝. M. je slegnuo ramenima i pripalio jeftinu cigaretu čiji je okus redovito popravljao zelenim ˝ Orbit ˝ žvakaćim gumama. Odlučio je napraviti krug po ulici unatoč dosadnoj kiši.
Pošao je prema zgradi osnovne škole poželjevši iz neodređenog razloga proći preko igrališta. Dočekali su ga stari i novi natpisi i slike na fasadi, uništeni koševi i dobro poznate lokve koje je samo znalac mogao zaobići u polusvjetlu. Prigušeni mrmor sa zamračenog stubišta upozorio ga je da nije sam. Produžio je prema izlazu s igrališta; nije imao ni najmanju namjeru ometati prisutne. Sada se nalazio praktički u središtu ulice. Osvrnuo se oko sebe. Neboder do nebodera, desetine osvijetljenih prozora, stotine ljudi skrivenih u saćama betonskih košnica. Rolete i zavjese skrivaju umorne, zabrinute, ljute, vesele, gladne, pospane ljude koji zure u tv postajući virtualni milijunaši, akcijski junaci i sportski stručnjaci barem u tom djeliću vremena.
M. zapravo nije bio zainteresiran. Nisu ga zanimale ljudske sudbine. Pognutih ramena i pogleda usmjerena ispred sebe koračao je nizbrdicom prema parkiralištu. Oprezno. Unatoč kiši, pseći izmet bio je nemala opasnost za đonove. Oko jednog se potočić vode čak razdjelio na dva dijela – kvalitetan komad. M. je sumnjao na stanovitog newfoundlandera. Ponovno je bio u blizini zgrada. Zvukovi mladenačkih tuluma međusobno su se izmješali. Načuo je ženski hihot. Na jednom od balkona izvijala se neka curica pokušavajući tijelom pratiti neki istočnjački melos. Kao kontra iz kuće do je zatreštio ˝Rock and roll ˝ od Zeppelina. M. je ubrzao korak, manje zbog kiše a više iz neke nedefinirane nelagode. Trnci. Zima je. Petak. Iza sebe je ostavio zvukove studentskih tuluma. Mogao je osjetiti miris trave pomiješan s mirisom jeftinog alkohola, ženskih parfema i aromatičnih svijeća. Savršena pozornica za nervozne poljupce i nemušte razgovore.
M. je odmahnuo glavom da otjera misli. Čemu? Ovo je limb. Nema živih. Nema mrtvih. Neživi i nemrtvi. I pomorci. Svi skupa nebitni. Limb. M. se mršti na te misli. Usredotočuje se na parkiralište. Smješteno između toplane i trafostanice. Mjesto gdje se četveronožni susreću sa limenim ljubimcima. Nekoliko kržljavih stabala, neprivlačno grmlje i dva minijaturna parka. Tobogan, ljuljačke, ruče i klupice za nezainteresirane djedove i bake.
Kiša jača. Čini se da bi ipak mogla sprati i pseća govna. M. otključava automobil i sjeda. Zapuhnuo ga je miris vanilije i vlažnih tepiha. Miris Yuga. Briše zamagljeno staklo. Stavlja ključ u bravu i okreće. Pali iz prve, bez čoka. M. se nasmješio.
Okrenuo je kotačić na jeftinom kineskom cd/radio uređaju a sa isto toliko jeftinih zvučnika na stražnjoj polici odjeknuo je Štulićev glas. Usrana šminka defilirala je našim putem za Katmandu. Nekada, u prapovijesti, M. je pokušao dati smisao ovoj pjesmi. Nije se mogao prisjetiti da li je uspio. Niti bi išta značilo. Ovaj Yugo zasigurno neće za Katmandu.
Kiša je stvorila vodenu zavjesu na vjetrobranu a M. je dodirom jagodice kažiprsta tražio odgovarajuću zvučnu kulisu za usamljeničko vozikanje po gradu, a onda se dogodilo. Ili, točnije rečeno, nije se dogodilo. Nije bilo nikakve najave. Ničeg. Potpuno i jednostavno - sve je nestalo.
Audio preporuka : Lush – Ladykillers
I. se beskrajno dosađivala u svojoj sobi na 13.-om katu. Odnedavno su se njezine prijateljice (nategnuto) s faksa pretvorile u poslovne žene, supruge, ljubavnice (moguće i kombinacije). Metamorfoza koja je šokirala I. Ne njihova. Njezina. Polako ali sigurno, pretvarala se u biljku. Izlazak vikendom zahtijevao je sada napor cijelotjednog pregovaranja sa nezainteresiranim stranama i neminovno, morao je doći i taj dan. Subota bez izlaska (frustracija na 800).
Očajnički je tražila rješenja. Trenutno je malo zastala proklinjući starce što se nisu udostojili napraviti jednu sestru prije nego su odlučili spavati u odvojenim krevetima (pa i brat bi mogao proći) . Sijevajući očima po sobi uočila je sivi registrator ukrašen mozaikom naljepnica, bedževa i slika iz časopisa. Slogan ˝ Girl Power ˝ vrištao je sa sredine korica (da, osmi be i ?). Mišići su joj se opustili a pogled postao mekši i sjetan. Kada je sve pošlo ukrivo? Tko je kriv ?
I. je sjela na krevet prekriven posteljinom dizajniranom u patchwork stilu. Otvorila je korice registratora. I zatvorila ih. Nije bila spremna na to. Iz teških misli prenula ju je grmljavina (brrr). Kroz balkonska vrata vidjela je veličanstvenu munju koja je doslovce rasparala nebo. Tutanj je slijedio sa nekoliko sekundi odmaka. Uključila je portabl-tv pri dnu kreveta i počela bezvoljno prevrtati programe (kao i svi koji ostaju doma subotom, helou). Nije bilo ničeg što bi joj zaokupilo pažnju. Misli su se opet iznova vraćale, teške i sumorne. Trebala joj je čaša vina. Nekog finog, slatkog, punog okusa (mmmm). Trebao joj je mir. Trebala joj je tišina.
Daljinski joj je ležao nadohvat ruke dok je tupo zurila u još jedan olinjali filmski hit. Nije mu znala naslov. Ni radnja joj nije bila poznata. Ali ga je gledala barem dva puta. U to je sigurna ( ma sto posto ).Uzela je upravljač i kažiprst kojim je dominirao stajliš prsten stao se pribižavati off tipki.
I. je pomislila da bi bilo sjajno kad bi pritiskom na dugme mogla ugasiti i upaliti svoj život kako joj odgovara. Ako joj se ne sviđa program koji joj je namjenila Providnost – gasi; ako joj se svidi urednička politika Sudbine – pali. Njegovani nokat stajao je barem centimetar-dva iznad crvene tipke kada su dosadno lice i ostatak Nicolasa Cagea nestali sa ekrana. Zajedno sa njim nestalo je i sve ostalo. Potpuno sve. Ništa se nije vidjelo. Ništa se nije čulo. A I. bi se zaklela na najdraže čizme da se ništa nije ni osjećalo. Osim ako čovjek može osjetiti beskrajnu prazninu.
Audio preporuka : Simon & Garfunkel – The sound of silence
Yugo se zaljuljao kad se motor ugasio. Čok? Tmina. Pogled nije mogao prodrijeti kroz savršenu tamu. Žar cigarete bio je samo podsjetnik da je nekad i negdje postojala svjetlost. Pokušavao je izoštriti čula. Nekako. Žar je i dalje svijetlio a tama nije uzmicala ni za centimetar. Činilo se da se jedan trenutak u vremenu počeo razvlačiti u nedogled.
Kažiprst je još uvijek lebdio iznad crvene tipke daljinskog upravljača. I. se osjećala... neprirodno. Ili tako nešto. U ušima je osjećala pritisak. Ili čula tutnjavu. U njezinoj glavi? Možemo li čuti tišinu? Misli su se rojile. Nepovezane. Strah. Napinjala je moždane vijuge da shvati. Bila je svjesna hladnoće na leđima i orošenog čela. I previše svjesna.
Sekunde su prolazile. M. je spustio glavu na naslon sjedala i slobodnom se rukom lupio po čelu.
I. je ispustila daljinski i zarila lice u dlanove. Pobjegao joj je prigušeni hihot. Nervozno je zatresla glavom.
˝ Glupane. ˝ - pomisli M.
˝ Glupačo. ˝ - procijedi I.
Nestalo je struje.
Audio preporuka : The Ramones – Swallow my pride
Zaslon na autoradiu je oživio a M. ga je ugasio prije nego je glazba stigla do zvučnika. U glavi mu je svirala tema ˝ Zone sumraka ˝. Ispod sjedišta je iščeprkao baterijsku svjetiljku, izvukao ključ iz brave i šiltericu nabio skoro do očiju. Kiša je i dalje nemilice lijevala. Nju nije mogao zaustaviti nikakav pad napona ili presječeni kabel. Izašao je iz automobila, zaključao vrata i s mlazom svijetlosti iz baterijske svijetiljke ispred sebe potrčao prema neboderu što su ga noge nosile.
Prošao je pokraj automobila koji se sumnjivo ljuljao i zaokrenuo oštro kod trafostanice. Osjetio je kako mu je voda prodrla u tenisice. S obližnjih zidova voda je padala u slapovima. Uzbrdica koja je vodila do ulaza u zgradu ličila je više na riječni brzac nego na cestu. Bez zastajkivanja nastavio je svoj trk. Voda dubine gležnjeva i uzbrdica usporile su njegovo napredovanje ali desetak sekundi više ili manje i nije bila neka razlika. Bio je promočio do gole kože već na pola parkirališta.
Sklizavim prstima otipkao je šifru na ulaznim vratima. Ulazeći, frustrirano je uzdahnuo. Nema struje. A liftove ne pokreće parni stroj. ˝ Sranje. Sranje. Baš meni. ˝ - reče M. s rezignacijom. Lijevom rukom objesio se o rukohvat i krenuo na 13. katova visoko putovanje stepenicama.
Audio preporuka : The Breeders – Cannonball
Jauknula je i tiho opsovala kada je nožnim palcem zahvatila uredsku stolicu (da stajala je nasred sobe puna robe). Oči su joj se polako privikavale na mrak no bilo joj je potrebno svijetlo. Bilo kakvo.
Sinulo joj je dok je skakutala na jednoj nozi držeći se za naslon proklete stolice. Mirisna svijeća! Poslužiti će svrsi. Ako ju netko zapali, dakako. ˝ Šibice drage, gdje ste? ˝ - zapjevušila je na melodiju koje se sjećala iz nedavnog nastupa Tereze na televiziji (prijatelji dragi, gdje ste, tako nekako). Njezinoj majci Tereza je kao super (okej gledala sam otpočetka do kraja). Na sreću, šibice su se nalazile na stolu, odmah do mirisne svijeće, odnedavno najvrijednije pokretnine u stanu. Potegnula je drvce o kresivo i fosforna glavica je bljesnula. Nagnula je šibicu nadolje i odprve upalila svijeću s aromom vanilije (ne privlači me egzotično voće).
Uzela je posudicu i krenula na hodnik prema kupaoni. Trbuh joj se bunio, posljedica nedavnog spooky događaja. Samo splet čudnovatih okolnosti. Slučajnost. Jedna od onih stvari. Ma sve pet (osim mjehura).
Ušavši u kupaonicu pažljivo je spustila svijeću na policu kraj ogledala (ono o kapi vode na dlanu postalo je jasnije). Sjela je kamo treba sjesti i napokon opustila mišiće (oh da). Plamen svijeće je lelujao stvarajući neprestano nove oblike na pločicama. I. je promatrala igru svjetlosti i sjene. ˝ Kvragu. Stoput kvragu i svemu ˝ - pomisli spustivši bradu u dlanove ruku - ˝Kako je doooosaaadnoooo ˝ - procijedi i posegne za toaletnim papirom.
M. se prisjećao mlađih dana kada je u jednom dahu preskakavši po dvije-tri stepenice za dvije minute savladavao 13 katova. Sada je razmišljao predložiti kućnom savjetu postavljanje klupica za odmor na svakom neparnom katu. Zadnji kat savladavao je samo snagom volje. Mokra odjeća se činila bar dvadeset kila težom nego na prvom katu. Iz džepa je vadio ključeve stana kada je nasuprot njegovih vratiju spazio spodobu koja je petljala oko brave. ˝Hej˝ - poviče M. i zgrabi tamni obris istodobno uperivši mlaz baterijske svjetiljke u pravcu lica.
I. se olakašala. No mirisna svijeća neće izdržati bogznakoliko. Iz neodređenog razloga noćas nije željela ostati sama u mraku (okej okej žena sam). Dvoumila se kojeg od susjeda da probudi – Čudake preko puta, Savršenu Obitelj dijagonalno ili Usidjelicu iz stana do (i nije baš neka dilema). Savršena Obitelj it iz. Izašla je iz stana sa zveckavim snopom ključeva u jednoj i mirisnom svijećom u drugoj ruci. Nikako da pogodi u bravu ('bemti). A onda je osjetila ruku na ramenu. Zatomila je vrisak. Mirisna svijeća u je poletjela u luku...
...i promašila M. za puni pedalj.
Audio preporuka : Edwyn Collins – A girl like you
M. - ...
I. - Is'se!
M. – Nije Isus. Susjed je.
I. – IS'SE!(skreši mu nešto razgovjetnije kokoši)
M.- U redu, u redu ali znaj da sam ovdje inkognito.
I. – O, Bože...
M. – On nažalost nije mogao doći. Ali šalje pozdrave.
I. – KRETENU! (napokon)
M. – Hej, ja...
I. – JESILITINORMALAN!?
M. – Mhm...ne!?
I. – Aha. Da. Zaboravila sam.
M. –...
I.- Heehe. Sorry. Ona mirisna svijeća što ti je proletjela preko glave bila je jedini izvor svijetla u mojoj kući. Imaš svijeću viška?(jako smiješno)
M. – I bolje.
I. – A?
M. – Imam dva fenjera na petrolej, jeftinog konjaka i kole. Kola je original.
I. – ...
M. – Bit će i leda.
I. – Ovo se ne događa. (a što sad?)
M. – Šta?
I. – Deset godina živimo na pet metara jedno od drugog, znamo se na bog-bog i šta ima a ti me u noći bez struje prvo skoro nasmrt prestraviš a onda me iz čistog mira zoveš na jebeni dejt!?
M. – Je, možebit.
I. – Ti nisi normalan. Nije da si ikad bio ali znaš li ti da nisi normalan!?
M. – Gle, ako nisi primjetila vani se jedan od azijskih monsuna odlučio malo zabaviti u ovim krajevima. Mokar sam ko štakor, roba mi ima sto kila pa me možeš omalovažavat i unutra.
I. – Uf...
M. – Imam i mp3player spojen na akumulator.
I. – Pffhmhehehe ma nemoj me...ma jel me...
M. – Ne.
I. – Dvije kocke leda.
Audio preporuka : Babybird – You're georgeus
Njegova soba bila je odmah do ulaznih vrata. M. se otišao presvući a I. je baterijskom svjetiljkom šarala police i zidove sobe. Nije znala što očekivati. Osjećala se napola kao inspekcija a napola kao špijunka (Mata-Hari ej, wuhu!). Soba kao soba. Uredna. Hrpa knjiga. Stari plakati. Radni stol, ormar i krevet u boji trule višnje (to je old skul). M. je ušao sa dvije dopola pune čaše i upalio petrolejske lampe. Bio je obučen u sportske hlače i običnu bijelu majicu kratkih rukava. Prihvatila je čašu.
Vidio ju je kako promatra sobu. Sviđali su mu se ljudi s okom za detalje. Oni koji čitaju između redaka. Nesvjesno su se nasmiješili dok su nazdravljali. Noć i kiša obgrlili su grad. Iz zvučnika je dopirao glas Nick Cavea. Jedan osmijeh. Jedan gutljaj. Jedan pogled. Rupa u tkanju vremena i prostora. Njihov vlastiti mali eksluzivni kutak. Neponovljiv. Neprocjenjiv. Razlozi nisu bili bitni. Riječi suvišne.Čaše su tiho zazvečale kada su ih odložili na stakleni stolić. Svjetlo petrolejki je ugasnulo a svijet je opet nestao. Ali ovaj put nije bilo osjećaja praznine. Nije bilo straha. Samo slatka nesigurnost. Želja. Strast. Skladni pokreti. Glad.
A onda više ništa nije bilo bitno.
